Slušao sam hvalospjeve o mirisu ruže,
Pa ipak je svako u saksiju metne,
Bez sunca da cvjeta zarobljena druže,
Sunce valjda budi samo sretne.
Gledao sam kako ljudi se nasmiju,
Ali zatim tužni žive dane ljetne,
Pred drugima vješto svoju tugu kriju,
Sunce valjda budi samo sretne.
Možda zato pjesmu niko više neće,
A mnogi još mogu stihove da sriču,
Kog' ne budi sunce taj nema ni sreće,
Takav će ti uvijek kriti svoju priču.
Saksija je moja kraj prozora prazna,
U njoj možda nekad rasla su i drva,
Nisam u njoj htio neka bilja razna,
Pa sam zato u njoj zasadio crva.
Htio sam da vidim crva kad procvjeta,
Pa on dobi krila kroz mahove spretne,
Iz saksije ode u ljepote ljeta,
Sunce valjda budi samo sretne.
Autor: Emir Bajrović
