Kao galopirajući at,
uz vetar, niz reku,
bespovratno
utiskuje svoj trag,
povijajući nehajno
mlade izdanke deteline
sa četiri lista pod sobom.
Propinjući se
visoko nekud,
ka Mlečnome putu,
gleda u široko polje
nepokošenih htenja
pred sobom.
Ne prestajući
da umišlja
sve moguće varijacije
duginih boja
nad sobom
nikada.
Ni u trenutku
svog konačnog pada.
Autor: Marina Tot