Kao da pjevamo zori što spava
kao da dišemo maslačke
tvoje su orgulje sreće zvonile
u virove bašte sa glinenim patuljcima.
Rasturio sam šahovska polja
bez crnih figura hoću da igram šah
sa tobom ili sa tvojim uvojcima
svejedno
hoću da virim preko tvojeg ramena
kao preko neke planine
kao preko nekih
sunovrata
i kada se probudim
vidim samo zid i ulicu koja teče ljudima
tramvajima naopačke odlazi,
kaldrmu što glasno pjeva
vidim
kao da osvajam neosvojivog klovna
u igri u kojoj su glavne nagrade
madraci, skerletne zove i ti
jer tebe ne može niko osvojiti
različku što pjeva,
suncokretu što spava
i sanja
brodove.
Autor: Slobodan Ivanović
