Ludnica. Nebo tamno
o, sve sam bliže i bliže
pala je već odavno
suza za suzom se niže
uzalud koraci, trka,
plava se neba vijore,
u glavi, u zemlji zbrka
ja idem dolje i gore.
Nanizan na staklo lanac
lomi sve slike od perja
prokleti bradati Španac
u šumi bilo je zvjerja.
Ludnica leptiri lete
iako dizel ne gori
ludnica dijete je dijete
David sa Hristom se bori.
Trenutak, majka i lice
ne moje ne i divljine
nijesu pjevale ptice
i jesu pucale mine
o strašno nebo bez tona
o tamo što oko kopaš
protrula naša su zvona
orao – jetru, on snopaš
što hrana nije mu riba
niti u odijelu čovjek
već snoplje ideja, gliba
sve što sam nekad i dovijek
zlatne me žice vuku
u konop nisam ni smio
daješ mi, pružam ti ruku
jer samo jedan smo dio.
Ludnica. Oklopi sreće
pali su, zveče odavno,
ti moje dijete si treće
najljepše, najmlađe, slavno,
u mome srcu termiti
što grizu zube od juče
pitanje: Biti il' biti?
U kamen izvor što tuče.
Ludnica. Slike na zidu
i ja i ti i sloboda
znam da me imaš u vidu
kao tapetu svoda
tvoj sam i ničiji skupljač
i perja, a i oluje
neću da briznem u plač
jer nema vode ni struje,
a tamno nebo nas voli
i mrači mrak nas na sebi
u tebi sve jače boli
otišli kada i gdje bi?
Ludnica. Povraće domar
ludačka košulja steže
moji su i krst i tropar
ludnice, tu gdje su mreže.
Autor: Slobodan Ivanović
