Uz musav prozor voza
tutnji Panonija.
Ustalasala tla,
vibracije šina
bačenih s neba.
Zime bez snega
klize niz štrik
i ruše štipaljke
na pod koji zveči.
Nemamo dna.
Nema snega
i suza nemamo.
Tek ponekad u grčevima
izađe im poneka sen.
A plakali bi
da nam je vremena
i da nije kloparanja,
i straha da nema.
Nismo toliko mali
koliko su velike ruke
koje nam strižu pramenje s glava
i motaju ga u vosak.
Posle bezuspešno
izvrćemo odstranjene džepove.
Slepoočnice nam mirišu i pupe.
Tek slutimo gorostasne moći
ruku koje su
krstile Boga
pred svitanja.
Autor: Nađa Milković