Sutra je novi dan,
Sutra je novi boj,
Kad bumbar kao avion
Zuji i viče: ''A-hoj!''
Al borovi bacaju bombe
Češere, ljudima, po glavi,
I jedino tužne katakombe
Odupru se toj velikoj slavi.
Poginule našeg malog rata
Kameleon jezikom gađa,
Ali ljude, pune sućuti,
To uopće ne pogađa.
I tako, novi dan se opet rađa
A prva krv bit će ranjenik: zora
Kad sunca kreće, hrabro, u napad
Ranjeno od mraka, cilja s gora.
A u vodi, po danu i po mraku,
Vrebaju ralje velike ili male:
Jedne u moru, a druge u rijeci
Ima ih ko pasa, ni pirane ne fale.
Kobra pljuvačica pljune u oko
Čovjeku koji živi civilizirano:
Drsko dopuže iz svoje divljine
Zalutavši, nevina, improvizirano.
Kukavica isto baca, samo jaja:
Svoju čudnu braću iz gnijezda,
A medvjed u košnicu rado dira
Jer ne smeta ga pčela najezda.
I život mi se, nekako,
Čini manje vrijedan:
Kako bi bilo, danas,
Da ne umre nijedan?
Autor: Domagoj Štic