20. tra 2007.

Utjeha raja

Ako već boli,
Neka boli do neba!

Neka moj glas
Leti više od ptica:
Iznad oblaka,
Iznad kiše,
I sve će tuge
U raju, postat, tiše.

Utišane međ krilima anđela
Koji grle dušu koja plače:
I odjedanput, više,
Meni se ne - plače.

Suze postanu radosnice
I kao krijesnice svijetle;
Al ne lete po mraku
Neg vječnome danu,
Gdje sve svijetli:
I prozirne suze,
Za moju Anu.

Dobiju mala krila,
Jer, iako utješen,
Ne mogu bit anđeo;
Pa nek, barem,
Dok sam sretan,
Suza mi bude mali anđeo.

O, prijatelji, opet,
U raju, smo skupa:
Suze nam od sreće lete
A Bog nas svojima kupa;
Kao maloj djeci,
Pere nama leđa,
Sa spužvom od svile,
A šamponom od oblaka kosu:
Na glavi ćutim zlatnu rosu.

Ta ljubav što se na nas prosu
Tješi dušu osamljenu i bosu:
Ja opet stare prijatelje imam,
I nove: anđele raja i Boga,
Ukazanog prijatelja svoga.

Duša nam se,
Stari prijatelji,
Kao beba,
Al zbog tuge,
Više ne dere:
Raj se,
Poput kolijevke,
Lagano njiše,
A suze polete
Jer spadne sol
Kad ih Bog opere.

I Ana je tu,
Moja stara ljubav,
I jezik ljubavi
Opet je ubavi:
Govorim joj da je volim,
A ona mi to isto šapće na uho:
Još ima rumene obraze
Pa se stidi dok nosi rajsko ruho.

Autor Domagoj Štic

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.