U malom gradu jednom poslije katastrofe
Dok su humanitarci na zgarištima dizali šatore
I pravili trošne kolibe u poharanoj ravnici
Svi preživjeli stanovnici postadoše nadri pjesnici.
Kradljivci auta dok uobičajen posao vode
Onima na vlasti smišljaju i pjevaju ode
Lopov provaljuje u zlataru i pravi rime
Policajac goneći ga baca stih za njime.
Žena na pijaci doziva kupce stihujući
Sveštenici dok mole i ribari dok love
Zidari i bankari, sudije dok sude nove
Ili osuđenim skidaju okove slažu strofe.
A beskućnici, pogorelci i ojađene majke
Jedva se čuju kao da ne znaju da govore
S naporom mirno nemušto nariču i zloguću,
Ne traže ni hljeba ni kuću, odjeću ni obuću.
Već grleći one što nemaju ni ruku ni nogu
Nježno i tiho nižu neke čudne rime i bajke
Oni u svom grču zaboravljaju molitve Bogu
Da uspostavi mir po sili što se nebeskom zove.
Da uškopi global štimere, da im uzme moć riječi
Te da tako omete i spriječi dolazak katastrofe nove.
A Bog će, kako se to od postanja zna i ovdje priliči,
U snu ili na javi iznenada u nekom novom obliku sići.
Autor: Petar Vasić
