Svijet se ruši
Poniru zidovi u utrobu lava
A mi u našoj sigurnoj kući
Na zemljištu koje spokojno spava
Uzmi me za ruku
I pomiluj kratku liniju života
Svijet se ruši
A ja ne podnosim buku
Slaži mi nešto što ne obećava
Ustaju stari
Već pokopani pjevači
Da ponosnom pjesmom kraj svega označe
A ti sjedi pored mene i plači
Jer i meni se sada pomalo plače
Himna bez jezika
Zemlja bez oblika
Tuga u blistavom znaku urlika
Potvrdi mi
Da li zaista kraj svega znači
Mrak koji se polako nad nama navlači
Malo je vremena
A samo ljubav je jača
Od četiri galopirajuća paklena jahača.
Autor: Boris Marić
