Na pitanje kako, ja odgovor ne umijem da dam.
Lako je onima koji nisu imali prilike da mi uđu u glavu.
Ja sam nenormalni gad.
Ja volim frizerku na uglu iza samačkog hotela,
Jaooooo meni u gluvo doba sad,
Dok ostavljam cvijeće pod tuđi prag,
Zbog moje budalaste namjere ona me nije htjela.
Maltretirao sam je pjesmama i izjavama o ljubavi,
Slao sam čokolade i neku patetičnu poruku,
Htjela je unajmiti gradskog kabadahiju da me udavi,
Htjeo sam umrijeti od njenih ruku.
Načelnica opštine kenja nešto na radiju,
Od političara ne možeš ni da se posereš
A da te ne proglase apatičnim i strpaju u ludnicu,
Čini mi se da gubim smisao za poeziju,
Al' neću da se upecam na njihovu udicu.
Volim frizerku koja nema smisao za humor,
Njene drugarice su glupače i vole tenziju,
Napetost koja kod nje stvara umor.
Jebeš politiku dok u novembru kiše liju,
Na njen rođendan se ništa ne dešava zgodno.
Stvarno nisam normalan, al' od normalnih sviju,
Jedini je voljeti mogu, svojstveno i shodno.
Autor: Mladen Popović
