Šta mene podiže,
njega ne dotiče,
šta ja sanjam,
za njega ne postoji,
da gitara plače kad mi svira,
kažem,
on ne čuje cveće kako diše,
nit' zora kad zažubori.
I laste u letu milujem,
obraze neba u misli
pakujem, eh...
da sam topli izvor ja
i pod majkom zemljom,
vodim ljubav s korenjem.
I ruke rađam onom što
ruke nema,
i srce sadim u stenu
i čelik,
ja ne mogu
da s tugom ne dremam,
kroz vazdu ne plivam,
kroz vodu ne letim...
Autor: Katarina Arsenović