U čvrstoj pobožnosti zatvorio sam maglu,
Da me podsjeti šta sam dok nisam.
Ja sam se zatvorio u sopstvenom strahu,
Od šaputanja nedostojnih bića.
Plan odbrane nemam, sklonio sam se u more.
Plan sopstvene sumnje u ono što bar jesam,
Prijateljstvo nekih izmorenih duša.
Kao arhaični starac reći ću da „nijesam“.
Plamenom sam spaljen, već odavno ognjem dišem,
Usudio sam se osuditi čovjeka na pobačaj.
Nikad sretan u odluci koju daleko od mene sanjaju,
Kineski carevi i majanski krvavi običaj.
Nigdje nikog da mu zavirim u dušu,
Šta sanjaju nedostojni na temu vječne slave i smrti.
Koliko je more i kada će da presuši,
Kada će da stane svijet koji se uzaludno vrti.
Autor: Mladen Popović
