Ako su pobožnosti slavile same sebe,
Šta Bogom nazvati možemo.
Po Božijoj promisli razoriće se sve potrebe,
A mi ćemo nestati po toj volji neopaženo.
Trn sujete, bodež nam se sprema.
Dahtanjem iscrpljeni bježimo u grob.
Ako se kraj ne zna i ako ga već nema,
Kako smo sigurni da postoji i Bog.
Sutra grokće pjesmu iz usta pastira,
Šta je juče pjevalo, danas samo ćuti.
Par budala svijeta, prošlost kopira,
Budućnost hoće pamet da nam smuti.
Ta velika žetva koga će odvući,
U ambare neba da ostane za sjeme
Ima l’ iko k'o Jov na kušnji da se muči,
Da ga spase smrti za buduće vrijeme.
Baš me briga svjesnog za juče koje nema.
Brinem se za sutra jer sam ispred toga,
Danas ću da plačem, al' ću da se spremam
Za sutra kad pjesmom ateriram do Boga.
Autor: Mladen Popović
