stari gavran pade sa hrasta:
grane se klanjaju krilima
što nekoć sanjahu zvijezde;
a lišće požuti u trenu
pavši u naručje jeseni.
mrtve kandže skupljaju lišće
praveć' gnijezdo na zemlji.
krila su mirna k'o tišina,
a crne oči se spremaju za let:
budi se biser otajstva.
kandže kopaju oči
da polete ususret zimi,
usnuli gavran ne plače:
zemlja sluti nebo.
zima je stigla rano kao zora
i već pada nevin snijeg:
gnijezdo je skrivena tajna,
a oči postale pahulje dv'je.
crni gavran sanja bijeli let:
bez topline, bez ljeta,
a proljeće je samo.
Autor: Domagoj Štic