(iz teksta: Moć stare zavičajne riječi)
Adžija kod abadžije,
u božijem čudu,
abatio sebi starinsku đudu.
- Pravi sam batlija! - fali se adžija,
- Sukno joj meko, taman mi tasle.
Čojani porub, ne brda se.
Veženi gajtan, puljke jake.
Svilena postava, od peša do jake.
Dobra mandura jednog adžije.
Nije pofeščana.
Ni acnula nije!
(Značenja riječi: - pravoslavni vjernik koji posjeti Hristov grob u Jerusalimu, poštujući sve propisane crkvene obrede i pravila ponašanja, u našem narodu se zove adžija; - zanatlija koji je šio prsluke-jeleke, koporane, đude i drugu odjeću od sukna i ukrašavao ih gajtanom zvao se abadžija; - batlija je srećan čovjek, „ide mu od ruke“; - abatiti znači naći, pogoditi; - tasle su završeci rukava kod šake, „manžete“; - čoja je vrsta platna, čoha; - obrdati se znači oštetiti se, danas kažu „ocufati se“; - dugmad su se zvala puljke; - peševi su prorezi, proširenja na bokovima kod đude, kao npr. na sakou; - jaka je kragna; - mandura je odjeća; - pofeščano je ono što očigledno više nije novo; - a „nije ni acnulo“ ono što je sasvim novo ili čitavo.)
Autor: Petar Vasić
