U ponoć tamnu, dok život drema,
Iz neurona stihove cedim,
Ali u mozgu srca nema,
Pa kao poeta mnogo ne vredim.
Ne izlazi iz duše iskra,
Da stih zapali i pesmu rodi,
Pa mir ponoćni, lavežom razbijen,
Ne može reč s rukom da srodi.
I teku noćni treni u tami,
Kraj lampe vučem šaku sa verom,
A duši i ovaj pokušaj godi,
Zbog nade da će sebe slikati perom.
Autor: Radojica Perišić
