Trčiš kao srna putem utabanim
u vjetru koji raznosiš sanjarim
bdi nad tobom zvijezda vjerujućih
odjekuju koraci bjelina snenih.
Plavi gospodari jure te u snu
vuku se bez osmeha kratkovide sluge
oduzet im dah života prerano
darovana slutnja što ne trne.
Neće te tražiti više moji snovi
neće te vidjeti nikad moje oči
prosut je pepeo u more daleko
rastopljene strijele pogleda tvojih.
Al’ ako te bude u pijesku mekom
ako te bude u oblacima jeseni
hodaću bosonog stazom nekom
dozvaću kiše da padaju po meni.
Autor: Velibor Sikimić
