Moja zaručnica je bijela kao biser,
i od sreće kliknem: “Svijet nije plav!“
Ali azurni ocean, i nebesa plava,
pošalju kišne oblake i veliki val.
“More i nebo,“ - opravdavam se -
“zar pjena i oblaci nisu boje bijele?
I ne poznam čovjeka kojem nisu
divno vaše plaveti na srce sjele.
Radosti su manje bez nebesa
čak i ako su bajke i divne sanje;
al’ mijenjao ne bi njenu bjelinu
za plavet što krasi svjetlo danje.
Oprostite, bit ću sasvim iskren:
niste, nebo i more, samo srcu dragi,
već morske psine se kriju u dubini,
a na površini Odisej zalutao u sagi.
Kapetan vjetar goni oblake i vale
za radost kumulusa što plovi,
al' brodi i sive oblake pune munja
kad oluja brodove tjera ili lovi.“
A kad pojavi se val iz daljine
koji nije jači od moje ljubavi,
ustuknut ne ću dok stojim na obali
da čuje i more moj jezik ubavi:
“Moju golubicu pustit ne ću
ni iz krletke, ni kroz prste,
i bit ću s njome sretan
sve dok nas poljupci krste.“
Kapi kiše iz protesta se sliše
na dugu bijelu vjenčanicu.
Al’ zakasnile su, pa sve su tiše
dok ljubim svoju odabranicu.
Kiša prestade, nebo se više ne buni:
shvatilo je, napokon, šta mi ona znači.
Plovimo u jahti, sretni mladenci,
i više nema vala da nas velik tlači.
Samo mali valovi lagano nas ljuljaju
kao jenjavajući prkos plavog dvora.
Oko jahte delfini sad’ se šuljaju:
vjenčani su dar i oprost od mora.
Autor: Domagoj Štic
