Noćas ne mogu ni da se setim
kada smo se pomamno igrali u čamcu,
plutajući rekom zasutom konfetama
varljive igre leptira,
o čemu sada, nakon svih,
zamahom sudbine ležerno proživljenih,
ispreturanih i nemarno potrošenih godina
razmišljam.
Gotovo da mogu da dočaram tvoj lik
u odrazu poluprazne čaše pred sobom
gde neobavezno,
pomalo rezignirano i odsutno
ćaskam sa nekom sasvim nevažnom
i nepoznatom osobom.
Što je dovoljno da se na momente
sve češće i jasnije prisećam
našeg prvog i poslednjeg plesa na reci
koja je naiskap protekla,
pre no što je nestao
i poslednji gutljaj
slatko-oporog ukusa mladosti
nehotice promakle
u jednoj jedinoj neuhvatljivoj kapi
varljive igre sna i jave!
Lako isklizloj i utopljenoj
u dušu koja još čeka
da joj se nove,
a možda i stare strasti
odnekud jave!
Autor: Marina Tot