Možda je za sve logika kriva
I škola u kojoj se o njoj uči.
Ni u snovima kao i na javi nema logike, mila!
A java je taj banalni život
I sve što on sa sobom nosi.
Nema tu uvijek leptirića i cvijeća u kosi.
Samo ponekad muzika svjetla
Duši razmekša put.
Sve je ostalo
Brezova metla
Što zgrće i to što je logično i sve drugo
Obično i neobično.
Smrkne se danju i dan zasja u sred tmine
Prospe se kiša kad treba sunce da sine.
Zato zgrči prste i noktima zagrebi zemlju
Jer kad nas odmetla realnost
Ostaće barem nešto kao dobitak.
Nešto, kao ono crno ispod nokta.
I živi, živi u snovima
Kad god možeš.
Jer to je jedini lijek.
Uljepšaj sebi trenutke,
Ako je moguće,
Jer začas prođe vijek.
Autor: Petar Vasić
