Naći ću vječnost koju tražim:
sva moja pitanja
stopit će se sa smrti,
i snivat ću svete odgovore
u lijesu od hrastovine.
To drvo života raslo je
stoljećima u svojoj šumi,
posječeno da zajedno rastemo
pod zemljom, do dalekih zvijezda.
Poput hrasta, sa dušom čovjeka,
taj lijes seže visoko do neba,
koje svijetli zvijezdama
što tek mi svjetlucaju.
I ja ih gledam noću
ćuteći njihovu toplinu,
koja kao kolijevka
uspavljuje moju dušu,
i ja odlazim na počinak
pod toplu deku.
O hraste visina, snivam
u grobu da penjem se po tebi
do najviše grane, na kojoj leži raj
poput gnijezda, u kojem anđeli
spavaju kao bijele ptice.
Autor: Domagoj Štic
