Uvijek je bila nestalna kao proljećni zrak,
i proljećni zrak je bio nestalan kao njen hod,
ušetala je kroz vodu, uplovila je kroz mrak,
pomračila je luku, unišila je svoj brod.
Na brodu je bila i ostala sva u magli
i magla je pala na oči njene sestre od kiše
padale su oluje, svaki pokret joj je bio nagli
ishitreni pokret duše što ne spava više.
San je izgubila u luci prije ostrva,
koralnog ostrva sreće što rastvara dijamante,
sijali su nekad njeni jarboli od zlatnih mrva,
mrvila je daleke oblake što u suzama plamte.
Plamen je progutao sreću, ne njenu jer je ni nema
nikada nije ni imala srce manje od groma,
munje je slala niz ulice, na čelu golub joj drijema,
san je bio sve dublji, progutala ga je koma.
Autor: Slobodan Ivanović
