Noću, kad gusta tišina sve prekrije,
Mesec zaigra svoju predstavu tužnu,
svima svoje prekrasno lice otkrije
i opet sledi istu putanju kružnu.
Tada mi njeno lice dođe u snove
i obasja, predivnim osmehom svojim
crnilom ispunjene odaje ove
gde zapleten svojom ludom maštom stojim.
Još jednom se onda moja duša nada
da čovek bez krila može da poleti,
u Nebo da se vine iz mračnog Hada
i da ga se više nikada ne seti.
Autor: Miloš Milošević