22. lip 2007.

Vrisni izvan vasiona

Zategni među mojim
raširenim prstima
rukohvat zamišljenih žica
pa sviraj one divlje pesme
koje oduvek pomalo ne volim.
Ja ću te gledati
i smejati se histerično
u grču nežnosti
i neverice.

Jer iskušenja su uvek plava
i ona odu poput voza
i ostarelih roda koje se možda neće vraćati
a ti ostaješ,
nežno zelena boja parkova
u pregradama među moja dva uzdaha
među notama.
Ostaješ.

Pa, onda napokon
zategni žice gitare
da iseku vazduh oko mene
da se prolome uzdasi
i stvore dimne zavese
da ne mislim plavo
da ne lutam kroz poezije
krvavih tabana i oteklih zenica
da ne tupim jagodice
nekim smešnim suzama i
u hladnim potocima
da ne rasipam dlanove
i obraze.

Vrisni da se otkine
peteljka iz vasione
pa da lelujamo
nepovezani ravnotežom
i gravitacijama,
da treperimo i kao jasike
da se grlimo bezoblični.

Nema vasiona van zelenog
otirača.
Ako smo duboko prazni
i ako ne spoznamo
versifikacije u sopstvenim
uzdasima.

Autor: Nađa Milković

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.