Kad srce iz grudi žudi da ode
On nije žedan, ali mora piti vode.
I boli ga stomak, samo tako,
ona je otišla, on ne zna kako.
On spava, slušajući svoje disanje,
pada u komu i počinje pisanje,
njegovih snova sa njom u njima,
koliko bola na svetu ima?
Sve tužne pesme su tako moje,
ja sam od onih koji se boje.
Ljubav je uvek rana koja boli,
i što je bol jača, više se voli.
Skalpel je oštar i crven je trag,
u kravavoj kadi ležao je nag,
U očima njen lik, na usnama njeno ime,
on odlazi kod nej, ponosan je time.
Gore na nebu jedno drugom hrle,
ponovo su zajedno, ljube se i grle.
A napolju polaki i kiša kreće,
od njihovih suza, plaču od sreće.
I ljubav je, eto, opet pobedila
i dvoje ljudi opet povredila.
Ljubav je uvek rana koja boli,
i što je bol jača, više se voli.
Autor: Duško Milošević