Ugasi ovo čeznuće, ti Veliko Nebo
jer plamen posta požar, a htjenje svoja patnja.
Ljubav nije rajsko neko mirno mjesto
ona ima svoje trnje i tajanstva.
Već dugo vučem breme svih oksimorona
na duši ovoj krhkoj klupku naivnosti.
Samo pusti da me napuste sve želje
za toplom riječi, dahom, dodirom blagosti.
Pasti tako dolje nisko i bez srama
ovo biće nije moglo ni da sluti.
I da će onaj susret kobno biti sjeme
nadi, laži, bludu, plaču i nježnosti…
Autor: Irena Pušnik
