kad nisi tu
legnem u hladno gvožđe
pokrijem se srčom i trnjem
i stavim glavu na kamen da me glođe
kad nisi tu
nažulja me igla i kolac pored srca
razbije me sekira sjajna
i metak brušen od srebra me razbuca
kad nisi tu
utrne mi drvena štula
promrzne mi svaki ekser
i zarđa limena opna, od bolesti trula
kad nisi tu
iskosi se zid strmo odasvud
i sipi malter trošan i gust
i krov procuri bušan, i napravi sprud
kad nisi tu
preplavi me zemlja i vazduh suv
pukne grudna kost
i tek onda dođe san, glomazan i gluv
Autor: Marko Koen