Putniče visina, bez kopilota,
Sa oblacima se laćaš divnog plesa:
Žić' što ulazi u sve tvoje pore
Gori, kao sunce, za svoja nebesa.
Nemaš vlastita krila, pa avion,
Bez putnika, tamo gore te vine:
Gdje pašu ti, sasvim, srce i duša
Kao rukavica i ruka, neba sine!
Međ oblacima, kao nijedna ptica,
I po noći letiš, al pjevaš po danu:
Kad možeš se vinut tako visoko
Da oblacima vidaš svog srca ranu.
Ploviš tad skupa sa zlatnim krilom
Od sunca, što uvijek ti dragi pratilac,
A tvoje je srebrno, jer crvena ptica
Polijeće s gore u zoru - ranoranilac.
I čini ti se, da čuješ glas odozgor
Jer letiš kamo drugi neće, visoko,
Kad vineš se iznad bijelih oblaka
Smjelo, šapće ti drug - žuto oko:
''Gledajte me,'' - kaže sunce, ''mali ljudi,
Na pozornici Svijeta gdje ne raste kamen:
Gledajte najvišu vatru, bez ljudskih ćudi,
Taj žuti kolut mi je žar, a vama plamen.
U ljeto, kao peć, žestoko grijem,
A izbliza palim zemaljske astronaute!
No rado ljubim toplim usnama ljeta,
Odvažne, al' manje drske, argonaute.
Nikad na mene sletjeti neće
Srebrni modul il Pionir sonda,
Jer i ja sam pilot koji ima snove
Te nisam Mjesec, već - anakonda:
Moje baklje su opasne kao najljuće zmije,
Nikad' zastava Amerike tu neće da se vije;
Al' moji traci vašeg ćudljivog planeta
Kraci su ljubavi, a ne hladna bajuneta:
Kao hobotnica, najbolja mama,
Ja grlim i djecu vala - mornare,
I samo ja, od svih opasnih kraka,
Nosim svijeću u najdublje bunare.
Jedino na Zemlji sanjat, u noći, mogu
I prije nego utonem, pomolim se Bogu;
A sutra, molitvu usliša, topliji od mene:
Jahve, pa me zorom uskrisi, k'o i tebe.
I kad se spustiš, hrabri pilotu,
Gledaj cvijeće jer i tu sam bio
Što raste uz pistu gdje slijećeš
Za mini-pilota da bi nektar pio:
No ljudi beru, ne kao i pčela,
Cvijeće što brižno sam sadio
Nježno rukama od lakog svijetla
Kao astronaut tu zastavu gladio.
To su moje zastavice male
I uz piste gdje avion slijeće:
Karanfila i zumbula je puno
Jer piloti dragoj beru cvijeće.''
Autor Domagoj Štic
