28. ožu 2007.

Kapi kiše troše snagu
padajući poput vetra.
Nikad više umornim očima
neću reći koliko mi smeta
što sad moram da se vratim
tamo gde sam zadnji put
nestao, gde sam posejao seme
plača, gde me boli što se
budim sam, što se noću bojim
snova, što te nema, što se
skrivaš iza lica čudnog
sveta, što moram da potonem,
što moram da poletim iznad
talasa, ispod tuge, u dubini
plača, gde se skriva, gde sad
boli tvoja tajna.

Odavno već pričam nebu,
odavno već molim Boga da te
čuva, da te pazi, kao što sam
nekad ja, kao što bih uvek ja,
da sam ovde ispred snage, da već
plivam poput reke, koja ruši
prepreke, koja te doziva, da se
vratiš meni. Čuješ li vapaje
kroz noć kako se lome, kako traže
da se sećam tvojih očiju, tvojih
pogleda, kako kažu mi da sanjam,
bez snova da ostanem,
dok tebe ne pronađem?

Autor: Dejan Birišić

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.