Gledaš gde poljem korača
čudna pijana sena.
Na grudima crveni pečat
udaren krvlju il' vinom.
I sitno kiša pada,
spira mu misli niz čelo
sraslo sa mesečinom.
I bljesnu dečije oči
dok zapeva bolno i dugo.
Nije to porok i nije samoća
i nije bol- već drugo.
Trepneš li samo, utvare nema.
Blatno predvečerje, prazna ravnica.
Zaneti koraci mimo sela.
Pesma večita kao tišina.
Pijana srca, dečački snovi,
nad nama blažena mesečina.
Autor: Nađa Milković