1.
Izmeđ
crne šume
i
crne vode
rađa se
univerzum
čiju gordu samoću
tek
košava
pomete
čitajući putopis
valova.
2.
Ne ume više
biti suza
zidinama
čije su oči
presušile.
Ponire
od stida
i patnje
u Ad.
Crnu rupu
savesti ljudske.
Ne zna više kako
da oplodi
pepeo
sažeženih ognjišta,
cigle
prahom nazvane.
Na obali pustoj
samo
glas tihi
mesečevog oka.
Autor: Neda Kovačević