Odlazim zauvijek
iz tvoga zivota.
Gdje nikad traga ostavio nisam.
Sastrugacu sa asfalta rijeci,
prijatelje koji pratise me svuda.
I opet kao sudbinom vodjen,
Na drugu stranu uma
preci.
Gusec se suzom u koju skupih
sve za sta nikad hrabrosti nemah
Gutajuc' ukus poraza skupih
Grob kopajuci sopstvenoj sreci
i rekvijumom
zvijezde
topeci.
Uzecu krvavu mrlju od srca
Rukama golim paracu grudi.
Nek' me zaboli !
Dovraga !!!
Nek' puca !
Samo da nikad se ne probudi
opet. Nek trune
Danima ,
Godinama,
i vijekovima
Zaborav nek' se obrusi na nju.
Prizor strasni nek se
ukaze svima:
Lice moje u sasvim
spokojnom stanju.
Obojicu tijelo svo crnom bojom
Da stopim se i postanem
jedno sa noci.
Proklet nek dan je kad dusom mojom
raznijela ti si ljubavi moci,
krzljavo zrno sto probudise
Razbise stijenu-moj temelj silni.
U trenu mislih
-Mozda ima vise.
Misao se brzo razbi o hridi.
Sad ono sto sam odavno znao
Dize se opet u svome sjaju:
U zivotu uzecu sve sto pozelim.
U ljubavi ono
sto mi neko dao.
Dok sjene plove borama lica
U smijehu brisi svakog mi traga
Sto nikada tebi ostavio nisam.
Ovaj put zauvijek
Nestajem.
................................
Draga.
Autor: Vedran Delić
