Hoćeš li još uvijek biti ovdje
kad se istrošim,
zaronim u mrak
i potonem?
Kad zaboravim sanjati,
stvarati i voljeti
kao nekad?
Hoćeš li još uvijek biti ovdje
kada tipke klavira zašute,
a vrijeme nam okrene leđa,
i odluta?
Kad zalupim vratima,
i vratim se bez sjaja,
razumijevanja i zanosa.
I urlam na oboje,
jer ne znam bolje.
Hoćeš li još uvijek biti ovdje
kad ti otkrijem
tisuću beskonačnih trenutaka
skrivenih u kutku srca što ne prestaje?
Srca okruženog tuđim koracima
i olujama koje traže, kopaju,
uništavaju sve pred sobom.
Hoćeš li još uvijek biti ovdje
kad mi se misli
izgube među ljudima
koji ne budu plesali poput nas?
Ljudima koje nismo znali voljeti,
koje smo pustili,
koje smo pokušali zaboraviti,
koji su na nas zaboravili.
Hoćeš li još uvijek biti ovdje,
kad mi osmijeh ne bude toliko
čvrsto držao nebo
kao nekad,
dok je bio okružen ljepotom?
Kad zavolim samoću
i svijet koji ona nosi,
prešućene riječi
i tišinu.
Hoćeš li još uvijek biti ovdje,
na samom kraju
i čekati me
da ponovo zasjamo
sretni?
Autor: Ivan Luketić
