Nije bilo davno kad je preko sela,
Prošao s torbom starac iz tuđine,
Majka ga je tad na kućnom pragu srela,
Brišući suze krajičkom crne haljine.
Nije bilo davno, ima deset ljeta,
Bio sam još mlad, sjećam se tih dana,
Kad je ujak Simo došao iz svijeta,
Noseći u torbi pusta radovanja.
Čuo sam tad priču od starih iz kuće,
Da je mnoge dane prošao u muci,
I da od sveg blaga što zaradi tamo,
Nosi zlatan prsten Aljaske u ruci.
Proveo je tamo četrdeset ljeta,
Reče da je s mukom svaka redom bila,
I da Amerika, zemlja pola svijeta,
Nije čak ni hljebom goste podarila.
Bio je i tamo gdje se kopa zlato,
Neće li bar naći komad žute sreće,
Al’ badava brate ne daruje svakog,
I ne puni lako naše gladne vreće.
I umjesto zlata, donio je riječi:
„U tuđini, braćo, teški su kuluci,
Mogao sam jedva kući, da me liječi,
Sa žutim okovom što nosim na ruci“.
Autor: Dušan Zeljković
