Stajali smo pokraj puta.
Ja sam bila tu,
on je bio tu i niko više.
Stajali smo,
čekajući da naiđe
lokalni autobus,
u prigradskom naselju,
kraj blatnjavog puta,
čije je neravnine i ulegnuća
odsutno analizirao.
- Kako ih nije sramota,
ovo ne liči na put!
Smušeno sam tapkala
u mestu,
svesna dubine
vakuuma između nas.
Pokraj jedva
osvetljenog puta,
čija strimina
u međuvremenu
nestade u izmaglici.
Priroda je izmenila vidik.
Nekoliko hiljada
godina civilizacije
odredile su
dozvoljene
okvire vakuuma
namećući
distanciranost.
- Izvinite, gospođo,
da li znate
kada stiže ovaj autobus?
Ah! Sigurna sam da se pokvario.
Autor: Marina Tot