U vrijeme prve seobe
pronašli smo dom u mansardi
ponad grada izmorenih
ulica i tijela
govorili smo: sudbina
tačnije: nužnost
koju malo razumijemo
zidovi našeg doma
bijahu plavi
nešto prašnog namještaja
dvije stolice karta svijeta
ukoričena hronologija jednog rata
i pogled na drugu obalu
usahle gradske rijeke
zidovi našeg doma
bijahu purpurno plavi
Kako nam je rečeno
prijašni stanar bijaše slijep
vremešan starac osobenjak
volio djecu
nikada spoznatu boju neba
melodije kiše
u posljednjoj noći minulog vijeka
oduzeo sebi život
tiho
Iza sebe nije ostavio mnogo
mnoštvo započetih pisama
blijedu čestitku za dan oslobođenja
polomljen štap
o njemu
nikada nismo govorili
Jedino sam ponekad
dok je grad spuštao lice u noć
mislio o slijepcu koji sanja
drhtaj nebeskog platna
davao mu historijsku ulogu
na pozornici jedno prijestolno mjesto
po pravilu neuknjiženo pri konačnoj
podjeli zasluga:
· vojnik bez straha
· skitnica
· poeta
...
Sve rjeđe govorimo: sudbina
taj odsjaj purpurne pučine
koji tiho
potapa
sve
Autor: Almir Kolar Kijevski
