13. kol 2009.

Nezaborav u tvojim rukama

Koliko je samo nabujalih uzdaha
Otplovilo niz hladnu Neretvu,
Dok si mi nizao poljupce, kao perle,
Na ogoljela ramena premazana nezaboravom!?
Da li je moglo more zaprimiti baš svaku
Našu misao razmjenjenu, a neizgovorenu,
Dok su se tijela sudarala u ritmu damara,
A ti poprimao aureolu moga jedinog Božanstva?

Uvirući u mene, zapljuskivao si me ljubavlju,
Onim istim zaveslajima snova po meni si plivao,
A ja te dočekivala obalama skliskim i orošenim,
U pećinama što su sladostrašćem odzvanjale.
Dani za pamćenje, noći bezvremenošću zaogrnute
I dlanovi na kojima su se i sunce i mjesec odmarali.

Nebo se nad nama otvorilo
I lomile se planine granitnih principa
I otvarali se oceani zaboravljenih zakletvi,
Onog trenutka kad su se dva vriska
Istom putanjom, prema zvijezdama, vinula.


Autor: Danja Đokić

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.