Svoju sreću predajem demonima mraka
i pijem sve sivilo skupljeno u čaši,
okovan sam, slomljen, jer svjetlost je mlaka,
samo humka i radost, to me još plaši.
Letim nad dušama pospanih ćudi,
a svaka me svojom zarazom truje,
jedno je nebo, a mnogo je ljudi,
iz njihovih usta vrisak se čuje.
Osmjesi gorki, mnogo smo jadni,
meni još samo zagrljaj treba,
otkucava sat taj mlinar hladni
što melje moju šačicu neba.
Osta’ prašina po podu i duši,
moje je nebo odnio Dali,
na kraju san koji me guši,
budim se Gala Breton mi fali.
Autor: Goran Radojičić
