9. srp 2009.

0048564

Seti se dana pre današnjeg,
Dana kada smo bili mladi.
Slobodni da se igramo s vremenom,
Uvereni da veče neće doći.

Gore sa drveća gledali smo
Kako se albatrosi uzdižu u visine,
Sanjali da i mi to možemo
Maštali o slobodi.

Ispod nas je bio samo
Lavirint krvi i bodljikavih žica –
Klaustrofobični zidovi pakla
Okruživali su nas.

Peli smo se ka svetlu,
Ka ludici nadi.
Krili se od pušaka,
Dok su stranci marširali našim ulicama.

Šanse su bile male,
Da odemo odatle.
Niko nije verovao da je ono što vidi on,
Da je dovoljno da se uzme pod ruku,
Pretrči minsko polje
I pomogne sebi da shvati smrt,
Najbolje što ume.

Niko nam nije viknuo bežite.
Neko nas je terao da žmurimo pred istinom,
Niko nije govorio, ili nije smeo,
I niko nije pokušao da leti blizu sunca.

Nemoćno svako jutro bez oblaka je,
Noć se preliva u dan, dan u noć.
Milion vesnika dana, još više glasnika noći
Poziva me da im se pridružim.

Da sklopim oči,
postanem slobodan.
Da odbacim svoje želje kroz prozor otvoren,
I zavijam lebdeći preko neba.


Autor: Đorđe Đurica

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.