Utihnuo dan probuđene zvijezde
Sijaju k‘o nekad lice koje ljubih
Noćas su sve stope osvjetljene moje
Kud se gonjen bičem ljubavi usudih
U mjesecu zlatnom zaspalo je srce
Al‘ samo na kratko jer gori i žudi
Za još jednim trenom za još jednom vatrom
U kojoj će nebesa treptaj da ga budi
Čudno bješe jutro zemaljsko nestvarno
Snovi u svakom novom udisaju
Da l‘ bi i nju ovaj šapat duše gan‘o
Dok za mnom vojske tuge jurišaju?
Autor: Velibor Sikimić
