Sanjao sam te pre svih buđenja
i san taj vukao me kao nit
kroz sva lutanja lavirintima čuđenja.
Negde u izlomljenim hodnicima
samim sobom poražen.
U ludilu, sledio sam igru!
Mazeći prazninu praznim rukama,
ljubeći reč svojim usnama,
privikavao sam se na samoću.
Ponekad noću, u daljnjem uglu straha,
drhtao bih od zanosa i plača.
Nije bilo nikog sa svetom da me pomiri.
Slušao sam kako rastu zidovi
a nisam bivao manji.
Na čudan način rastao sam zajedno sa njima.
Tražeći sebe više sam gubio,
a nalazio malo ili ništa.
I kad se dan pretvorio u bezdan
i kad se noć pretvorila u nemoć
Sreo sam tebe!
Autor: Željko Medić Žac