Bio sam tamo.
Ali moja tama je crna kao ugalj, nije bez sjaja kada se okreće, dok lutam njom, tragam,
čini se
Izrodiće, znam, nešto veliko, bit ću ponosan ili slomljen, kao i uvjek, čini se
Na ovakvom mjestu naučio sam mnogo, pričao sa mudracima kakvih nema u svemu, samo ovdje žive, zarobljeni, ali žive,
čini se
Hoću li se pridružiti njima, zavisi od jednog, ako imaš snage, imaš, ne brini se.
Prenose mi i tvoje riječi, govoriš malo i smisleno, čini se
Zaborav je kraj u koji samo slabi padaju, beskrajno padaju, beskrajno se kaju, tako je,
čini se
Ja koračam, ali ne prema kraju, nego ka početku, početku života,
čini se
Ne mogu ga početi sam, jer to je kraj, ne počinjem ga sa onima što ne poznaju raj,
ne brini se.
Nisam sam, znam cijeniti bliskost, i prema listu papira ponašam se prijateljski, čini se
Sjećam se, govorim da to nisam ja, u svemu, strah od tame izvojevao je pobjedu,
čini se
Nije dugo slavio, taj sam pobjedio, ali rođen je novi, čini se
Rođen sam i ja, po koji put, sa licem kao nikada do sada, odlučno je, ne brini se.
Predugo cu čekati, neće biti lako, ako i bude, vjerovat ću tako, čini se
Sva svoja lica poznajem, kao i tuđa, nisam prestao proučavati crte, još nisam nestao,
čini se
Kada se okrenem, vidim samo lijepo, sjećam se, u pravu si, sve je lijepo, čini se
Zar ne želis da lijepo je vječno, kao i ja, jednom, nekada, da, ne brini se.
Znaš, vraćamo se uskim putevima, kao one večeri, prema širokom nebu, čini se
Da dugo razgovaramo, mekim glasom na tvrdim stijenama, čarolija, čini se
O putu kući, u koju sam oduvjek htjeo ući, cvijet je simbol, znaš, čini se
Gradim je, uđi kada hoćeš, nema vrata za tebe, ne brini se.
Postoji vrisak, ne mogu ga izbrisati iz glave, miruje, čini se
Još nije dovoljno jak da sve u meni pukne, nije postigao tri, smijeh, čini se
Čujem li ja to smijeh, smijeh i želju da dotakneš nešto, nije daleko, čini se
Jer i ja se tako duže vrijeme smijem, samo za tebe, ne brini se.
Kada poželim samrtnu bol, dozvati vladare samoće, idem tamo, i to je u noći, čini se
Drveće se i dalje povija na vjetru, kako ga vodi, izludi me, čini se
Tada pomislim da bih i ja tako povio se od malo toplog daha, čini se
Nigdje drugo, samo u tebe, zagrljaj je sve jači, o molim te ne brini se.
Autor: Boris Marić
