Zadužila si me da svojim stoljetnim praocima
govorim o tebi, oblaku i kišo, izvoru sreće.
Ali kako nego riječima odanosti i hvale, i u njima
da glasno potvrđujem da si me rodila i odnjegovala
a onda i voljela čak i kad me niko neće.
Da li je premalo razuma ostalo u ljudskim pokoljenjima
koja te i dalje zamišljaju kao slugu tradicije i svijeta,
sigurno jeste, a ti pravično zaslužuješ da se rodiš u drugim vremenima,
i da budeš gospodar i pravični sudija grijehovima ljudskim,
a i Sunce prarođeno i pupoljak cvijeta.
Patnice! Vilo šuma ovih vijugavih i korijenju lipa
što nam čajeve praviš od prehlade čuvaš utopljavaš nas noću!
Sabesjedniče moj u trenucima kada me iz sna trgne džinovska sipa,
čudovišta i bauci kada u mojim prarođenjem strašljivim kostima ožive
rodićeš se ponovo u Edenu i uživati u mirisnom voću.
Premali sam za ovakve hrabre spjevove i slova
ali nisam za ljubav kosmosom mi datu koju poklanjam uvijek samo tebi
dok me obraduješ u svakom ponovnom susretu, kao feniks si nova,
zaslužuješ da tvoju tugu i rane uzmem i nosim ih do sumraka svijeta
i opet iznova, zato što tvoja patnja stostruko vrijedi.
Hvala ratniku jer me odbrani od neljuda puta nebroj
zaštiti me svojim tijelom od patnje kvrgavim koje hrabro ćuti
šta mogu već da svakom svom potomku kažem za usud tvoj,
da ga na sebe primi nesebično kao što ti to radiš milenijumima
da te voli i da te brani i od same smrti.
Autor: Slobodan Ivanović
