Neko je sinoć zapalio selo
i uneo buktinju u moje telo,
a selo...selo je gorelo
i ona moja kućica od pruća
sada je tuđa...
i sva ona izmaštana deca
i reka kraj koje zore smo snili...
i mi smo izmaštani bili.
Noćas je neko zaratio u tom mom selu
oduzeo mi zastavu belu,
da nemam čime mahati
i da se nemam za šta boriti.
Ali dobro, sve što ljudska glupost uništi
moje srce opet lako izgradi,
i u novoj kolibi ja cu naći spas
ali nikad više neću izmaštati nas.
Autor: Tijana Radmilo