Ja dolazim ka vama sa macem
Da u gomili nestanem i budem sam
Vas svijet ce uvijek pripasti jacem
Ja svoj cu vjernoj noci da dam
Gledam oblake sa lica vasih
Hladnim ih dahom od sebe tjeram
Nevinost vasu pogledom plasim
Da me trujete zabranjujem, nedam!
Smijeh i banalnost, obesvecenje
sve sto vama je milo i drago
Izazvacu na poslijednji dvoboj
U prasini ostace krvavo, nago.
Iz supljine oka ponos ne sija
Glasom se vasim razlijeze jeza
Dal'se bojite ili vam prija
Sto srce moje od vas ne preza?
Stojim i cekam, tu medju vama
Da neku malu ugledam nadu
Saginjem svoju glavu od srama
Da ne gledam one sto zive u padu
I ja sam postao gomila mrznje
Licemjerstvo vase veca je, snazi
Ko oholi vladar kad gleda na suznje
I moje oko stradanja trazi
Gospodine sveti, sto gledas s'visine
Zaborav je prekrio svu djecu tvoju
ili si mozda digao ruke
i sam se stopio u ruku moju.
Ruku sto mocnom upravlja kamom
Sve sto je nisko nestace u plamu
Buduca djeca znace da pravom
ocu svetinje odaju slavu
Mama,
Vas sin je postao ubica puka.
Mama,
On lancem vezao je boga.
Mama,
Za tren mu nije zadrhtala ruka.
Mama,
Zar to je sudbina
za sina tvoga.
Dok stare knjige nestaju, gore
ubogi glasi cvile u strahu
San buducnosti preplavlja more
I plima bije u svakom dahu
Mislite ludost srce mi grije.
Suludi ideal-Mozda ste u pravu
Ja zivim tako i dacu glavu
Da dusa opet istinu pije
Idite.
Odlazite vec jednom.
U nepovrat se gubite zauvijek.
Ni ja cak nisam dostojan vise-
vec mi se cini da gubim nadu.
Trazim ideju bez ijednog grama
originalnosti sto nikad moja
bila nije.
Maskiram tudju misao sto sama
nekad je mogla srce da grije.
Idem sad sam da cekam opet
Neku silu da snova oci otvori.
Do slijedece noci mir da mi vrati.
Odlazim,
da li ostace neko
Kom' cu bar malo
Nedostajati.
Autor: Vedran Delić
