Pojavila se, zastala samo.
U trenu rekla pozdrava rijeci.
Kao prolaznik, iduci tamo
Gdje samoca moze bol da izlijeci.
Pet godina si u tamnici uma
Trazila boli, misli da stanu
U olujnoj noci pritisak hladni
S’tobom je cekao snove da padnu.
Bjezis,
A ne znas kome ni kuda.
Trazis
Dok ruke hladnocu grle
Ivana, shvati-Prokletstvo svuda
Kud krenes pratice
Inteligentnost
Misao luda
Gdje god da tvoje misli pohrle.
I sanjao sam
Mislis-Nisam u pravu.
U nevjerici guzvajuci rukav
Kao luda.
Rekla si glasom parajuci tamu:
“Samo da znate-
Ja ne znam kuda!
Sjeti se-Proslost
Bez buducnosti stoji
Sutrasnji dan bez juce mi svice
Sanjam ulicu I mir sa kojim
Nekada jedno bilo je bice”.
Ja zelim da odem lagano u snu,
i to ukratko sve bilo bi
Cekaj!
Zar ljudi imaju snova na dnu?
-Djecijeg placa zeljni smo svi.
I ti dok prikovana za zemlju
Sanjas krila-
Suze sto lijes potresaju tlo.
Ivana,
Zamisli kako ulica pusta bi bila
Da praznoca hoda
Stopama tvojim
I zlo
Dok sunce sneno umire
Uzas da nosi mislima mojim.
Sto nam je dato uzmi.
Napravi najbolje s’tim sto umijes.
Zatvori oci i pogledaj:
Ti znas.
Ti smijes!
Bar ti razumijes.
Razlog ce doci.
Ivana, ne daj
One na koje ko' sunce
Grijes.
Autor: Vedran Delić
